LJUBAV
Pokrenula se kada je telefon zazvonio. Potrčala je saplećući se u predsoblje, i onda, zadihana, zastala da pričeka. Neka još malo zvoni, još malo s prizvukom molbe i nježnosti, kako ne bi bila uhvaćena u čekanju, namještala je glas, oslobođena drhtanja, a ipak sva u nekom treperenju koje nije bilo vidljivo, okružena nemirom poput sitne paučine koja se ne miče, ali obasjana svjetlošću izgleda da diše. Činilo joj se da sanja taj pritajeni mir probuđen zvukom telefona, nakon što se skoro poskliznula od žurbe. Između zvonjave tišina je rasla, i ona je obuhvatila slušalicu uskim, suhim člancima, i polako, kao da ne želi, dignula do uha.
– Ti si – šapnula je, i ugrizla se za usne. Opet sam pogriješila, pomislila je, trebala sam reći halo, izvolite ili molim, cijelo jutro sam vježbala to javljanje, uzalud.
On je šutio, s druge strane. Bilo je normalno da je to on, ionako je skoro nitko nije zvao, zašto pita? Ne, u stvari to nije bilo pitanje… Zamišljao ju je kako stoji na sredini tepiha, vjerojatno bosa i malo znojna, ne oslanjajući se na predmete, raširenih nogu, zategnuto mirna, ako izgovori kakvu krivu riječ, zadrhtat će kao šiba. Što joj treba reći? Bolje je da šuti. Osluškivao je njezino jedva čujno disanje i tiktakanje srebrne budilice, i znao je da njezine izrezane oči, od pamuka, gledaju kroza zid, kroz vrata, preskaču stepenice, zaustavljaju taxi u sunčanoj ulici i jure k njemu. Kad bi je pozvao, ona bi dotrčala! Ali on je šutio. Vani je bila nemoguća sparina.
Antonija Novaković: BIRALI STE BROJ KOJI SE NE KORISTI
Ljeto, rastopljeno kao žuta boja, kao žuti pigment, slijepljeno, grundirano, zapečaćeno, uljnato žuto, mrtvački žuto, u svim nijansama žuto i ljepljivo ljeto povlačilo se po gradu, a ona je stajala držeći slušalicu u rukama i slušala tišinu, ne trudeći se da započne razgovor. Nazvao je, to je bilo važno. Bojala se da neće. Odavno se toga bojala, a opet, nekako je stalno čekala da ljubav prođe, da se ugasi, da se povuče u sebe, da se vrati svakom posebno, svakom njegova ljubav, kao izrezana fotografija – oboje bi sačuvalo svoj lik. Činilo joj se da je previše uzela od njega, i da je on tražio previše od nje, kao da su pod povećalom, ona gleda njega, a on nju. Stvarno, sve je već znao, i kako spava, zgrčena, ili na leđima, ili na boku, s jastukom ili bez jastuka, kako piše veliko a i malo r, priča li u snu… I u snove joj je već ušao, u krasne obojane sličice koje je pregledavala svaku večer, vidjela ga je kako se skriva iza drveća, i uhodi je i bila je užasnuta, imao je pravo na nju, i ona na njega. A opet, tako je željela da nazove! I da dođe.
Njemu je odgovarala šutnja, pa je šutio. Bilo mu je glupo odjednom progovoriti, a uostalom, ona je to i očekivala. Da prije ili kasnije kaže nešto, to je čekala. Osjećao je kako se opustila, vjerojatno se naslonila na zid, ili čak čučnula, i drži ramenom slušalicu, spuštenih vjeđa, otvorenih usnica, mlitava i meka. Nije bilo pametno od njega što je zvao. Gušilo ga je u grlu kad bi se sjetio svojih nerazumnih postupaka. Pomalo se stidio. Smetalo ga je što joj je dozvolio da mu se toliko približi. Više nikako nije uspijevao biti sam kao prije. Ona bi dotrčala, kad bi je pozvao. Za deset minuta bila bi tu, u njegovom krevetu, gola, bijela i mokra, i sličila valu u kojem nestaje bez zvuka. Na kraju, ona bi bila ta koja bi dotrčala, a on taj koji bi ostao. Uloge su pravedno podijeljene, njezin trk kroz gluho, užareno, žuto doba i njegov ostanak u tijelu od spužve. A, ipak, to ga je smetalo. Žalio je što ju je nazvao, kao da je ponovno izgubio dio sebe. Neki dio, za koji nije bio sasvim siguran ni da postoji.
Zaista, sjedila je na podu. Odjednom, godila joj je ta šutnja, nestvarna, a opet, nimalo prijeteća, kao kada dijete prestane plakati i konačno zaspi. Mislila je na njega bez straha. Ako i spusti slušalicu, ona će … ne, ona neće, ona će isto spustiti slušalicu. Tako jednostavno, odložiti je, i gledati u brojeve od jedan do nula, ne okrenuvši ih više nikada, ne njegove. Ta prisutnost kojom ju je okružio, sputavala ju je, voljela bi ga odgurnuti na trenutak, smanjiti zračenje kojim je isijavao . Ustvari, htjela je da je već u onom vremenu kada ga neće željeti, jer joj se činilo da će tada opet biti trijezna i prepoznatljiva sebi samoj. Ovako, hodala je u tunelu, ravno, a ipak osjećajući vrtnju.
Sve je već saznao o njoj, sve naslutio. Svaka stvar koju mu je darovala imala je posebno značenje, i otkrivala ju je. Nije navikla da je itko tako dobro poznaje, kao on, sebično se sklanjala od drugih, vraćajući se uvijek u svoj dobro poznati svijet iza tapeciranih zidova. A on, on ju je vidio kako spava, vidio je njezino lice bačeno u snu, uneseno u svilene plahte, bez otiska stvarnosti, gledao ju je, a ona nije znala, sanjala je snove u koje se polako ušuljavao, ulazeći u duge kadrove nesvjesnog, remeteći sklad rasplinutih slika, kretao se u njoj, nalazeći put za sebe. Da, voljela bi da je to već prošlost. Iako je čekala da nazove. Slušalica joj je skliznula na grudi. On će još neko vrijeme šutjeti. To joj je postalo jasno. Leži na krevetu, u gaćama, u augustu, u prastarom, kalendarskom, stopostotnom ljetu, i ne govori, a ona to razumije, i blisko joj je.
Ljeto je poput iznenadnog vriska, a onda tišine. Jedan visok, krešteći ton, sam za sebe, ostavljen u prostoru, tako on zamišlja to rastopljeno, užeglo, usmrđeno vrijeme. Sa žutim emajliranim suncem kraj prozora, i bez disanja. Ona je bila samo priviđenje u toj vrelini, a on slučajni posjetilac u ničijoj sobi, ali priča se nastavila i dalje, i on poput idiota drži prilijepljenu slušalicu uz svoje zacrvenjeno uho. Nije trebao zvati, taman se počeo odmicati. Jučer, spreman otići, zabezeknuo se kada je postao svjestan prevarenog, bolećivog lica ispunjenog strahom, i odjednom, prisebnih očiju, uokvirenim čvrstim trepavicama od sjajnog papira, tako strašno otvorenim i bez treptaja. Okrenuo se, prije nego je izašao i kao da se ugledao u jezeru, ili staklu, nejasno i nakon mnogo godina. Zato je ponovno nazvao, jer vidio je i sebe kako stoji osamljen, u haljini, bosih nogu i znoji se.
Ipak, neće joj ništa reći. Neka je iznuri ova tajanstvena šutnja. Tajanstvena šutnja iz drugog čina, za ljubitelje opereta, izmišljena za ovu priliku, i za nju. Osjećao se poput ispijene boce šampanjca koju su ponovno zatvorili. Pod pretpostavkom da boce osjećaju. Uglavnom, u vakuumu… U slijepoj ulici, uhvaćen od dobrih ljudi, nježnih, svijetlih glava, koji ga grle želeći mu najbolje, cjelivajući njegovo umorno tijelo, a on im se odupire: strana mu je i nejasna ta dobrota, nastala iz ničega, nuđena bez razloga, čini mu se da postoji neka tajna koju ne može dokučiti, a koja opravdava tu nagomilanu nježnost koju mu iskazuju. Ona ili oni, svejedno, ona je oni, često je oni u njegovim zbrkanim mislima. Daje joj množinu jer se boji te sulude ljubavi, čini mu se da ga žene – policajke raspletenih kosa prate po ulicama dok hoda. A onda, ponekad, opet sumnja, i iznenađuje ga njezina odsutna hladnoća, mogao bi otići, i ona ne bi primijetila. Ali jučer je imala izgled uplašene vjeverice, i on je samo pritvorio vrata za sobom, i danas, evo, nazvao. Jer je valjda voli. Ili slično. Glava mu je pucala od misli.
– Hoćeš li doći? – upitala ga je, a on je šutio i dalje. Više joj se nije sviđala ta igra, i počela se bojati. Jučer je izgledao kao da će otići, i možda joj sada samo potvrđuje svoj odlazak? Možda će već danas postati ono jučer što priželjkuje: komad sna što gubeći ravnotežu nestaje iz njezinog uma. Hoće li danas isploviti iz njezinih žila, odnoseći te narkomanske slike koje joj je darovao, nudeći sebe? Koliko će trebati da ozdravi od njega, i da zaista uđe u to vrijeme u kojem ga više neće voljeti i u kojem će ljubav ličiti na razglednicu ispisanu njegovim rukopisom i ostavljenu u ladici – samo uspomena i ništa više. I gdje i kada će uminuti bol, koliko strpljivosti treba da bi ostala čitava i možda, čak, nasmiješena?
On je još uvijek šutio. Nije bilo namjerno, šutio je, riječi su doticale vrhove mandula i vraćale se u tišinu. Slutio je da se ona, uplašena, odgurnula od zida, i da sada napregnuta stoji, očekujući presudu, siva od straha, stapajući se s pozadinom, vidio je obris njezine bijele haljine, i to je bila slika, špricana, sitnozrnata, ujednačena siva s drhtavom bijelom linijom u sredini, skoro apstraktna slika straha. Svoj strah bi obojio drugačije: crno s malo modre.
– Doći ću – iznenada je rekao, pa mu se učinilo da je viknuo, nedovoljno obuzdavajući žudnju, ali riječ je bila izbačena i više je nije mogao vratiti u sebe, nije mogao odustati od nje ili je promijeniti, odlutala je u svijet, nježna kao poljubac.
– Doći ću – ponovio je još jednom.
Osjetila je kako joj noge klecaju. Koljena su joj se spajala i udarala, dvije koščate jabuke, tupi, jedva čujni sudari, i slušalica se zatresla u rukama, kao da ju je električni val dodirnuo i minuo.
– Dođi – prošaputala je, naprežući se da joj glas ne zadrhti i vidjela ga kako dolazi, kroz svjetlost, koračajući po istopljenim ulicama, između mnoštva zaustavljenih, okamenjenih ljudi, u vremenu bez vjetra, sastavljen od njezine želje, skupocjen, rijedak, lomljiv, i dok je gledala to lice koje joj se približava, sve krupnije i krupnije, i polako spuštala slušalicu, pomislila je kako je pogriješila.
Na drugom kraju žice, spuštajući slušalicu, on je pomislio isto.
O autorici
Sanja Pilić
Pjesnikinja, spisateljica, spisateljica za djecu. Rođena je 1954. u Splitu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik-snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je do sada 30 knjiga za djecu i odrasle. Samostalna je umjetnica i živi i radi u Zagrebu.
Dobitnica je druge nagrade Večernjeg lista za kratku priču “Ah, ludnica” 1981. godine i treće nagrade za priču “Muškarci mog života” 2006. godine. Dobitnica je druge nagrade Radio Študenta i revije Literatura (Slovenija) 1990. godine za dramski tekst O kome se to radi. Za roman O mamama sve najbolje dobila je nagradu Grigor Vitez 1990., za roman Mrvice iz dnevnog boravka nagradu Ivana Brlić Mažuranić 1995., za knjigu priča za djecu Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije nagradu Ivana Brlić Mažuranić 2001., za roman Sasvim sam popubertetio nagradu Grigor Vitez 2002., za roman Što mi se to događa? nagradu Mato Lovrak. Roman Jesam li se zaljubila nositelj je Časne liste IBBY-ja za 2008. godinu. 2010. god. dobila je nagradu Kiklop za roman Hoću biti posebnaaaaa! 2011. dobila je nagradu Kiklop za slikovnicu Maša i gosti. 2011. dobila je međunarodno priznanje White Ravens za knjigu Hej, želim ti nešto ispričati! Roman Pošalji mi poruku! nagrađen je nagradom Grigor Vitez 2016. god.
Sanja Pilić odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića za osobite zasluge u prosvjeti i kulturi. Po knjigama Sasvim sam popubertetio i Mrvice iz dnevnog boravka napravljene su kazališne predstave u teatru Žar ptica u Zagrebu.
Djela: Ah, ludnica! (1985); Tjeskoba šutnje (1990); O mamama sve najbolje (1990); Nemam vremena (1994); Mrvice iz dnevnog boravka (1995); E, baš mi nije žao (1998); Ženske pjesme (2000); Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije (2001); Faktor uspjeha (2002); Sasvim sam popubertetio (2002); Različitosti, od vrijeđanja do umorstva – priča Leti, Marta, leti (2003); Znala sam da moram izabrati drugačiji život (2003); Hoću i ja (2004); Ljubavi različite, pjesme razne (2005); Jesam li se zaljubila (2006); Što mi se to događa? (2007); Zar baš moram u školu? (2008); Što cure govore? Što dečki govore? (2008); Fora je biti faca, zar ne? (2009); Mala torba, velika sloboda (kiosk izdanje, 2010); Hoću biti posebnaaaaa! (2010); Hej, želim ti nešto ispričati! (2011); Mala torba, velika sloboda (2011); Ideš mi na živce! (2012); Vidimo se na fejsu! (2012); Baš sam hepi! (2013); Sitnice (2014); I što sad? (2015); Pošalji mi poruku! (2016); Čudesni izvori (2016).
Slikovnice: Vidiš da se moram zabavljati (1999); Znatiželjna koka (2000); Zaljubljeni medo (2000); Jupi, došao je Sveti Nikola (2003); Princeza (2004); Djed Mraz darove nosi (2005); Stigao je brat (2006); Priča o vučiću Grgi (2005); Vuk Grga i njegova obitelj (2009); Maša i gosti (2011); Maša i nova učenica (2012); Maša i životinje (2012); Maša i Božić (2013); Maša i ljeto (2013); Maša i muzej (2014); Maša i klaun (2014); Kiki i ostali (2014); Maša i bajke (2015); Maša i putovanje (2015); Maša i kazalište (2016); Maša i sport (2016); Nemoderni Perica (2016).
Fotografija: Ivan Straža
PREUZMITE BESPLATNU E-KNJIGU na linku: https://elektronickeknjige.com/knjiga/pilic-sanja/ah-ludnica/
